girl in red bikini posing next to trees 1
Ljepota

ULOGA TJELESNE AKTIVNOSTI I TJELESNOG VJEŽBANJA U SPRJEČAVANJU OBOLIJEVANJA OD KARCINOMA DOJKE U ŽENA


Sve je veći broj studija koje ispituju povezanost i značaj tjelesne aktivnosti u prevenciji pobolijevanja od karcinoma dojke u žena. Rezultati nisu konzistentni, iako većina upućuje na značajni utjecaj tjelesne aktivnosti u smanjenju opasnosti pobolijevanja od zloćudnih bolesti. Umjerena i redovita tjelesna aktivnost povoljno utječe na imunološki sustav povećavajući broj prirodnih «stanica ubojica», cirkulirajućih limfocita, granulocita, monocita i makrofaga.

Karcinom dojke biološki je heterogena bolest. Razlozi njenu nastanku vjerojatno se mogu tražiti u postojanju nekoliko različitih prirođenih i okolišnih čimbenika i njihovom međuovisnom djelovanju. U pokusnim kao i kliničkim istraživanjima mogućih čimbenika opasnosti za nastanak te bolesti najviše je pozornosti usmjereno životnoj dobi, naslijeđu, posebnostima načina života i prehrane, reprodukcijskim čimbenicima, biološkim biljezima tkiva dojke.(1-3) Prema nacionalnim statistikama pojedinih zemalja, karcinom dojke najčešća je bolest koja je dijagnosticirana u žena, učestalosti 27 do 32% od svih primarnih zloćudnih tumora. U razvijenim zemljama od karcinoma dojke godišnje oboli oko 450.000 žena. Ta je bolest jedan od najčešćih uzroka smrtnosti od zloćudnih tumora i vodeći uzrok smrti žena u dobi 40 do 49 godina. U Hrvatskoj karcinom dojke najčešća je zloćudna bolest u žena, kao i najčešći razlog smrti od svih zloćudnih bolesti: godišnje od te bolesti obolijeva oko 2400, a umre oko 850 žena.(4) 
Uz istraživane utjecaja tjelesne aktivnosti i vježbanja u prevenciji kroničnih bolesti, najčešće bolesti srca i krvožilja (koronarna bolest, arterijska hipertenzija) i metaboličkih bolesti (dislipoproteinemija, ateroskleroza, pretilost, šećerna bolest, osteoporoza)(5,6) zadnjih petnaestak godina sve je veći broj studija koje ispituju povezanost i značaj tjelesne aktivnosti u prevenciji obolijevanja od zloćudnih bolesti. Ispituje se najčešće utjecaj tjelesne aktivnosti u prevenciji pobolijevanja od karcinoma kolona, dojke i malignoma reproduktivnog sustava u žena. Među najbrojnijima su pritom studije koje ispituju povezanost tjelesne aktivnosti i smanjenja pojavnosti karcinoma dojke u žena. Rezultati tih studija nisu konzistentni, iako većina upućuje na značajni utjecaj tjelesne aktivnosti u smanjenju opasnosti pobolijevanja od zloćudnih bolesti. Nekonzistentnost, osim iz različitosti metodoloških pristupa istraživanju – longitudinalno-prospektivni ili pak retrospektivni – proizlazi iz heterogenosti populacije žena oboljelih od karcinoma dojke te iz teškoća i složenosti procjene razine tjelesne aktivnosti, napose s obzirom na mogućnosti ispitivanja svih komponenti svakodnevne tjelesne aktivnosti. Naime, populacija žena oboljelih od malignoma dojke heterogena je populacija s obzirom na kronološku dob; biološku dob – prema hormonalnom statusu: reproduktivna dob/postmenopauzalna dob; obiteljsku pojavnost malignoma dojke; uzimanje kontracepcijskih sredstava; hormonsko nadomjesno liječenje; pretilost i raspodjelu masnog tkiva, te druge posebnosti. S druge strane, razina tjelesne aktivnosti složena je teškoća u ispitivanju njene povezanosti s pojavnosti bolesti. Pritom heterogenost nalaza proizlazi iz analiza razine tjelesne aktivnosti u mladosti, aktualne ili pak aktivnosti tijekom cijelog životnog vijeka, a s druge strane o ispitanim komponentama tjelesne aktivnosti (radna aktivnost, svakodnevna aktivnost u slobodnom vremenu, sportsko-rekreativna aktivnost) te naravno o metodama procjene tih komponenti. Najčešće se koriste ankete – različito sastavljene s obzirom na procjenu učestalosti, trajanja, vrste i intenziteta tjelesne aktivnosti. Većina studija analizira tjelesnu aktivnost u godinama koje neposredno prethode pojavi bolesti. Znatno su rjeđe one koje analiziraju aktivnosti tijekom cijelog životnog vijeka, a među njima posebno su rijetke one koje analiziraju sve komponente tjelesne aktivnosti. 

UTJECAJ TJELESNE AKTIVNOSTI NA POBOLIJEVANJE OD ZLOĆUDNIH BOLESTI DOJKI 

Mnoge studije iako ne sve, pokazale su značajan utjecaj tjelesne aktivnosti na obolijevanje od karcinoma dojke prema pojedinim parametrima homogenijim skupinama oboljelih žena, npr. u mršavih žena, žena koje su rađale, mlađih premenopauzalnih žena.(7-10) Studija Verloop i sur.(11) pokazala je u premenopauzalnih žena značajno (30%) smanjenje opasnosti pobolijevanja u tjelesno aktivnih, neovisno o tome jesu li bile umjereno ili intenzivnije aktivne u bilo kojoj životnom razdoblju. Učinak smanjenja opasnosti obolijevanja bio je veći u mršavih no u pretilih žena. I najnovije istraživanje Kumara i sur.(12) pokazala je značajno višu razinu aktivnosti u zdravih premenopauzalnih žena u usporedbi s oboljelima od karcinoma dojke. Autori nalaze značajne pretkazivače opasnosti obolijevanja i u pokazatelju raspodjele tjelesne masti (indeks tipa pretilosti) i razini serumskog estradiola. Utjecaj tjelesne aktivnosti u smanjenju opasnosti tumače učinkom smanjenja i preraspodjele tjelesne masti pod utjecajem tjelesne aktivnosti i tjelesnog vježbanja. U velikoj prospektivnoj studija Lahmanna i sur.(13) u kojoj je praćeno više od 73.500 premenopauzalnih i više od 103.000 postmenopauzalnih žena gotovo pet godina pokazano je da provođenje hormonalnog nadomjesnog liječenja u postmenopauzalnih žena utječe i mijenja povezanost između tjelesnih antropometrijskih dimenzija i pojavnosti karcinoma dojke. U žena koje nisu hormonski nadomjesno liječene 31% višu opasnost pobolijevanja imaju pretile žene s vrijednostima indeksa tjelesne mase >30 u odnosu na žene s vrijednostima tog pokazatelja <25. U žena koje su hormonski nadomjesno liječene uočena je obrnuta, ali ne značajna povezanost: opasnost obolijevanja povećava se u mršavih žena. Jedina pak antropometrijska mjera povezana s pojavnosti karcinoma dojke u premenopauzalnih žena je širina kukova (nakon korekcije za indeks tjelesne mase). U postmenopauzalnih žena pretilost je značajan pretkazivač, bez obzira na raspodjelu masti (Lahmanna i sur. 2004.). Slično su pokazala i ranija istraživanja Sonnenscheina i sur.(14) I Shangajska populacijska studija pokazuje da su nedovoljno tjelesno aktivne žene s višim vrijednostima indeksom tjelesne mase ili s višim energetskim unosom prehranom izložene većoj opasnosti obolijevanja od karcinoma dojke.(15) No istovremeno opsežna skandinavska prospektivna populacijska studija u kojoj su tijekom 9 godina praćene životne navike više od 99.500 žena u dobi 30 do 49 godina i pojavnost karcinoma dojke nije dokazala zaštitni učinak tjelesne aktivnosti.(16) 
Učinak rekreacijske tjelesne aktivnosti u smanjenju obolijevanja od karcinoma dojke u postmenopauzalnih žena ispitana je u velikoj prospektivnoj studiji McTiernana i sur.(17) Rezultati te studije upućuju na zaštitnu ulogu tjelesne aktivnosti, napose redovito provođene u dobi 35-50 godina te aktualne aktivnosti. Najviša povezanost sa smanjenjem opasnosti obolijevanja u postmenopazalnih žena utvrđena je u mršavih, a potom u onih čija je optimalna tjelesna masa tek umjereno premašena. Slične rezultate u postmenopauzalnih žena pokazalo je i nekoliko ranijih kontroliranih studija.(18-23) Studija McTiernanove(17) pokazala je značajan učinak tjelesne aktivnosti u smanjenju opasnosti pobolijevanja u žena koje su podvrgnute hormonskom nadomjesnom liječenju. 
I studije u uzorcima žena širokog raspona starosne dobi u kojih je statističkim postupcima otklonjen utjecaj konkomitantnih čimbenika (kao što su utjecaj vrijednosti indeksa tjelesne mase, energetskog unosa hranom, menopauzalnog statusa, dobi, obiteljske učestalosti obolijevanja, broj poroda) pokazale su značajan učinak tjelesne aktivnosti u smanjenju opasnosti pobolijevanja od karcinoma dojke.(24-26) 
U oboljelih žena koje su podvrgnute kemoterapiji smanjena je kvaliteta življenja, razina tjelesne aktivnosti i funkcijskih sposobnosti. Tjelesna aktivnost u oboljelih žena pridonosi održanju mišićne mase i snage, poboljšanju sna i teka, sprječavanju pojave mentalne depresije i ukupnom poboljšanju kvalitete življenja.(27, 28) 

MEHANIZMI UČINAKA TJELESNE AKTIVNOSTI 

Više je mehanizama kojima se pokušavaju objasniti učinci tjelesne aktivnosti u smanjenju opasnosti obolijevanja od karcinoma dojke u žena. S obzirom na povezanost i značaj tjelesne aktivnosti u regulaciji tjelesne mase i povezanosti pretilosti, napose opasnog tipa raspodjele masti s obolijevanjem od karcinoma dojke u postmenopauzi, utjecaj tjelesne aktivnosti u prevenciji karcinoma dojke povezuje se prije svega sa smanjenjem količine tjelesne masti i time smanjenjem stvaranja estrogena procesom periferne aromatizacije androstendiona u masnom tkivu.(17, 29) Mogućim mehanizmom smatra se također učinak tjelesne aktivnosti na povećanje razine globulina koji vežu spolne hormone, čime se smanjuje količina biološki aktivnog estradiola. Treći mogući mehanizam bio bi možda učinak tjelesne aktivnosti na smanjenje razine inzulina i koncentracije čimbenika rasta sličnog inzulinu I (IGF-I) u plazmi. Nadalje, umjerena i redovita tjelesna aktivnost povoljno utječe na imunološki sustav povećavajući broj prirodnih «stanica ubojica», cirkulirajućih limfocita, granulocita, monocita i makrofaga. 
Aktivnim načinom življenja, redovitom umjerenom tjelesnom aktivnosti, koja ne mora nužno biti sportska već može biti svakodnevna aktivnost bilo koga oblika u igri s djecom ili u vrtu, primjerice, moguće je čini se smanjiti opasnost pobolijevanja od karcinoma dojke u žena i u premenopauzi, postmenopauzi, kao i u žena koje dobivaju hormonske nadomjesne lijekove. Stoga liječnik treba savjetovati ženama redovitu, najbolje svakodnevnu aktivnost primjerenu njihovom funkcijskom zdravstvenom stanju, sklonostima i ranijem sportskom ili rekreativnom iskustvu. To je posebno važno za žene s obiteljskom pojavnošću te bolesti koje su prema Madlenskom i sur.(30) sklonije preventivnim medicinskim postupcima (redoviti pregledi, mamografija, uzimanje antiestrogenih pripravaka) nego prevenciji zdravim načinom življenja (zdrava prehrana, tjelesna aktivnost). Kalifornijska studija o tome koliko često liječnici savjetuju tjelesno vježbanje i tjelesnu aktivnost u smislu podizanja funkcijske sposobnosti pokazala je da to ovisi ne samo o usvojenosti novih medicinskih spoznaja u tom području, već i o razini tjelesne aktivnosti liječnika koji te aktivnosti preporučuje.(31) 

ZAKLJUČAK 

Aktivnim načinom življenja, redovitom umjerenom tjelesnom aktivnosti, čini se da je moguće smanjiti opasnost pobolijevanja od karcinoma dojke u žena i u premenopauzi, postmenopauzi, kao i u žena koje dobivaju hormonske nadomjesne lijekove. 
Navedene spoznaje upućuju na važnost redovite tjelesne aktivnosti i potrebe interventnih programa u ovom području usmjerenih na populaciju žena, ali i na poticanje savjetodavne uloge liječnika koja se odnosi na pružanje zdravstvenih preporuka za tjelesnu aktivnost i vježbanje.

Literatura 

1. Baum M. Epidemiology. U: Baum M, Schipper H ur. Oxford: Health Press, 2002; 7-14. 
2. Brinton L, Lacey Y, Devesa SS. Epidemiology of breast cancer. U: Spratt J ur. Cancer of the breast, 5. izd., Philadelphia 2002; 111-32. 3. Duffy SW. Screening for breast cancer. U: Williams L ur. Oncology. London: BJM Book, 2003; 109-17. 
4. Registar za rak, U: Strnad-Pešikan M, Kuzman M ur. Zdravstveno-statistički ljetopis. Zagreb: Zavod za javno zdravstvo, 2001; 311-4. 
5. Mišigoj-Duraković M i sur. Tjelesno vježbanje i zdravlje. Zagreb: Grafos, FFK, 1999. 
6. Mišigoj-Duraković i sur. Telesna vadba in zdravje. Ljubljana: Fakulteta za šport, 2003. 
7. Bernstein L, Henderson BE, Hanish R, Sulliva-Halley J, Ross RK. Physical activity and reduced risk of breast cancer in young women. J Natl Cancer Inst 1994; 86:1403-8. 
8. D’Avazo B, Nanni O, La Vecchia C, Franceschi S, Negri F, Giacosa A i sur. Physical activity and breast cancer risk. Cancer Epidemiol Biomarkers Prev 1996; 5155-60. 
9. Coogan PF, Newcomb PA, Clapp RW, Trentham-Dietz A, Baron JA,Longnecker MP. Physical activity in usual occupation and risk of breast cancer (United States). Cancer Causes Control 1997; 8:626-31. 
10. Thune I, Brenn T, Lund E, Gard M. Physical activity and the risk of breast cancer. N Engl J Med 1997; 336:1269-75. 
11. Verloop J, Rookus MA, van der Kooy K, van Leeuwen FE. Physical activity and breast cancer risk in women. Journal of the National Cancer Institute 2000; 92(2):128-35. 
12. Kumar NB, Riccardi D, Cantor A, Dalton K, Allen K. A case-control study evaluating the association of purposeful physical activity, body fat distribution, and steroid hormones on premenopausal breast cancer risk. Breast J 2005; 11(4):266-72. 
13. Lahmann PH i sur. Body size and breast cancer risk: findings from the European prospective investigation into cancer and nutrition (EPIC). Int J Cancer 2004; 111(5):762-71. 
14. Sonnenschein E, Toniolo P, Terry MB, Bruning PF, Kato I, Koenig KL, Shore RE. Int J Epidemiol 1999; 28(6):1026-31. 
15. Malin A, Matthews CE; Shu XO, Cai H, Dai Q, Jin F, Gao YT, ZHeng W. Energy balance and breast cancer risk. Cancer Epidemiol Biomarkers Prev 2005; 14(6):1496-501. 
16. Margolis KL, Mucci L, Braaten T, Kumle M, Trolle Lagerros Y, Adami HO, Lund E, Weiderpass E. Physical activity in different periods of life and the risk of breast cancer: the Norwegian-Swedish Women’s Lifesyle and healt cohort study. Cancer Epidemiol Biomarkers Prev 2005; 14(1):27-32. 
17. McTiernan A, Ulrich C, Slate S, Potter J. Physical activity and cancer etiology: association and mechanisms. Cancer Causes Control 1998; 9:487-509. 
18. Carpenter CL, Ross RK, Paganini-Hill A, Bernstein L. Lifetime exercise activity and breast cancer risk among post-menopausal women. Br J Cancer 1999; 80(11):1852-8. 
19. Moore DB, Folsom AR, Mink PJ, Hong CP, Anderson KE, Kushi LH. Physical activity and incidence of postmenopausal breast cancer. Epidemiology 2000; 11:292-6. 
20. Enger SM, Ross RK, Paganini-Hill A, Carpenter CL, Bernstein L. Body size, physical activity, and breast cancer hormone receptor status: results from two case-control studies. Cancer Epidemiol Biomarkers Prev 2000; 9:681-7. 
21. Luoto R, Latikka P, Pukkala E, Hakulinin T, Vihko V. The effect of physical activity on breast cancer risk: a cohort study of 30,548 women. Eur J Epidemiol 2000; 16:973-80. 
22. Dirx MJM, Voorrips LE, Goldbohm RA, van den Brandt PA. Baseline recreational activity, history of sport participation, and postmenopausal breast carcinoma risk in the Netherland cohort study. Cancer 2001; 10:805-8. 
23. Moradi T, Adami HO, Ekbom A, Wedren S, Terry P, Floderus B, Lichtenstein P. Physical activity and risk for breast cancer a prospective cohort study among Swedish twins. Int J Cancer 2002; 100(1):76-81. 
24. Glliland FD, Li YF, Baumgartner K, Crumley D, Samet JM. Physical activity and breast cancer risk in hispanic and non-hispanic white women. Am J Epidemiol 2001; 154(5):442-50. 
25. Ueji M, Ueno E, Osei-Hyiaman D, Takahashi H, Kano K. Physical activity and the risk of breast cancer: a case-control study of Japanese women. J Epidemiol 1998; 8(2):116-22. 
26. Yang D, Bernstein L, Wu AH. Physical activity and breast cancer risk among Asian-American women in Los Angeles: a case-control study. Cancer 2003; 97(10); 2565-75. 
27. Adamsen L, Quist M, Midtgaard J, Andersen C, Moller T, Knutsen L, Tveteras A, Rorth M. The effect of a multidimensional exercise intervention on physical capacity, well-being and quality of life in cancer patients undergoing chemotherapy. Support Care Cancer 2006; 14(2):116-27. 
28. Mess E, Kempinska E, Leppert W, Krzyianowski D. Assessment of quality of life, pain and effectivness of treatment in palliative care patiens. Rocz Akad Med Bialymst 2005; 50(Suppl 1):207-9. 
29. McTiernan A, Kooperberg C, White E, Wilcox S, Coats R, Adams-Cambell LL, Woods N, Ockene J. Recreational physical activity and the risk of breast cancer in postmenopausal women. JAMA 2003; 290(10):1331-6. 
30. Madlensky L, Vierkant RA, Vachon CM, Pankratz VS, Cerhan JR, Vadaparampil ST, Sellers TA. Preventive health behaviors and familial breast cancer. 2005; 14(10):2340-5. 
31. Livaudais JC, Kaplan CP, Hass JS, Perez-Stable EJ, Stewart S, Jarlais GD. Lifestyle behavior counseling for women patients among a sample of California physicians. J Women Health 2005; 14(6):485-95.

Rate this post